Priznajem!
Lagala sam svet da ništa mi nije. Da ista sam ona čije lice pamte.
Obmanula prostor i promakle sate. Ćutala istinu pred Porotom pravde.
Mea Culpa!
Isušila mora, podvezala reke ispod samog toka, jezerske vode usahla sa
gora. Ispravila željom vrh planine bedne, pokosila livade i pašnjake
medne. Ugasla mesec i zvezde bele.
Sunce u malenu šaku skrila. Da bih sa njim bila.
Mea Culpa!
Obila sam reze na vratnici sreće. Ćelije tuge stopila na plamenu sveće.
Razbila katance i pustila dan. Sebe prodala za jedan san.
Mea Culpa!
Ukrala sam svemir da ga njemu dadnem. Sa nebom u džepu, pred njega da padnem.
Ponornici svetla zatvorila puta, da mi ljubav, sa njom, ne odluta.
Mea Culpa!
Ubila sam prošlost. Bez stida. Bez srama.
I sve sam svoje, njemu dala.
Mea Culpa!
Ne govorim ti baš u zadnje vrijeme
da te volim
i ne gasim ti svjetlo u očima prije spavanja
ne govorim ti nešto nježno
i ne grlim ti dušu
ali... ovo
ti moram reći:
previše je gorkog i ljudi su grubi
pa,ako i ne govorim
još uvijek te ono najljepše
u meni
voli i ljubi...
Željko Krznarić
Vec ocajan i lisen moci,
Ja nisam ocekivo spas.
Tada, u cemernoj samoci,
Tvoj njezni zacuo sam glas.
I on je bio kao zov
Na novi put, na zivot nov.
I ti mi svoju ruku pruzi,
I ljubav nas u jedno zdruzi.
Kako je duga bila noc
U kojoj, draga, tebe snivah!
Vec mislio sam: neces doc.
I rekoh: ona ti je ziva
U tvojoj zelji, tvome snu,
Al odista je nema tu.
Zemaljskim stazama ne kroci
Ta, cije divne cekas oci.
(Dalje)
uz muk i suza breme,
a bol nam srca savlada,
na vrlo dugo vrijeme,
blijed, hladan, obraz ti posta,
ko led sam cjelov tvoj;
a meni tek tuga osta
kroz cijeli život moj.
Tog jutra rosu ledenu
sred svog osjetih čela
ko hladnu strepnju jednu
što obuze me cijela.
Ti skrši zavjete svoje;
sad mnogom pripadaš, znam;
kad ime spomenu tvoje
i mene samog je sram.