Ne govorim ti baš u zadnje vrijeme
da te volim
i ne gasim ti svjetlo u očima prije spavanja
ne govorim ti nešto nježno
i ne grlim ti dušu
ali... ovo
ti moram reći:
previše je gorkog i ljudi su grubi
pa,ako i ne govorim
još uvijek te ono najljepše
u meni
voli i ljubi...
Željko Krznarić
Vec ocajan i lisen moci,
Ja nisam ocekivo spas.
Tada, u cemernoj samoci,
Tvoj njezni zacuo sam glas.
I on je bio kao zov
Na novi put, na zivot nov.
I ti mi svoju ruku pruzi,
I ljubav nas u jedno zdruzi.
Kako je duga bila noc
U kojoj, draga, tebe snivah!
Vec mislio sam: neces doc.
I rekoh: ona ti je ziva
U tvojoj zelji, tvome snu,
Al odista je nema tu.
Zemaljskim stazama ne kroci
Ta, cije divne cekas oci.
(Dalje)
uz muk i suza breme,
a bol nam srca savlada,
na vrlo dugo vrijeme,
blijed, hladan, obraz ti posta,
ko led sam cjelov tvoj;
a meni tek tuga osta
kroz cijeli život moj.
Tog jutra rosu ledenu
sred svog osjetih čela
ko hladnu strepnju jednu
što obuze me cijela.
Ti skrši zavjete svoje;
sad mnogom pripadaš, znam;
kad ime spomenu tvoje
i mene samog je sram.
Ukrascu tvoju senku, obuci je na sebe i
pokazivati svima. Bices moj nacin odevanja
svega neznog i tajnog. Pa i onda, kad
dotrajes, iskrzanu, izbledelu, necu te sa sebe
skidati. Na meni ces se raspasti.
Jer ti si jedini nacin da pokrijem golotinju
ove detinje duse. I da se vise ne stidim pred
biljem i pred pticama.
Na poderanim mestima zajedno cemo plakati.
Zashivacu te vetrom. Posle cu, znam, pobrkati
moju kozhu s tvojom. Ne znam da li me
shvatas: to nije prozimanje.
To je umivanje tobom.
Ljubav je ciscenje nekim. Ljubav je neciji
miris, sav izatkan po nama.
Tetoviranje mastom.
Evo, silazi sumrak, i svet postaje hladniji.
Ti si moj nacin toplog. Obuci cu te na sebe
da se, ovako pokipeo, ne prehladim od
studeni svog straha i samoce.